Podzemni Beograd

Pored svih divnih stvari u Beogradu, malo ljudi zna da postoji čitav jedan svet ispod Beograda. Podzemni Beograd sadrži na veliki broj pećina, laguma, tunela, bunkera i slično. Kažu da postoji čak 10 km tunela ispod Beograda.

Beograd je na takvom strateškom položaju, da je uvek bio na meti velikih sila. Oko Beograda se vodilo više od 115 ratova i bio je rušen 44 puta, a nazivali su ga „Kapijom ratova“ (što nije daleko od istine).  Zato i postoji čitava jedna mreža i stotine lokaliteta ispod zemlje kakao bi stanovništvo moglo da se bolje odbrani od svih napada.

Prva lokacija koju smo posetili je bunker iz vremena Informbiroa. Hiljadu puta ste sigurno prošli pored njega, a niste ni znali da je tu. Nalazi se na putu do Pobednika i izgleda kao malo brdašce koje ničemu ne služi. Ali, naprotiv.

Bunker je izgrađen nakon što se Tito posvađao sa Staljinom 1948. godine kada se mislilo da će doći do napada Sovjetskog Saveza. Kažu da je u to vreme Kalemegdan bio zatvoren za civile, tako da za samu gradnju ovog objekta nije znalo mnogo ljudi. Na jednom od stepenika na ulazu uklesan je datum – 19. oktobar 1953. godine. Smatra se da je to dan završetka izgradnje.

Kako se očekivao napad iz Rumunije i Mađarske, Tito je naredio da se ovde napravi bunker i stacionira vojska koja će biti spremna da odbrani našu zemlju. Tu su postojale prostorije za spavanje (veoma skučene i male sa minijaturnim krevetima na sprat), otvor za topove i protivtenkovsku artireljeriju, kao otvori za vazduh i rezervoari za vodu. Međutim, iako su same prostorije za spavanje male, sam bunker je prostran. Hodnik je dug 36 m, a površina bunkera je oko 200m kvadratnih. Kad malo bolje razmislite, ovo je idealno mesto za vojsku –  svima ispred nosa, a niko ne zna da je tu.

S obzirom da nema toaleta i mali broj kreveta, pretpostavlja se da su vojnici dežurali, a većina išla kući. Kako se ovaj napad nikad nije desio, a Staljin je umro u međuvremenu, nije ni bilo potrebe za ovim vojnim objektom. Međutim, interesantno je da je ovaj bunker otkriven tek 2009. Vojska nikad nije ništa potvrdila i negirala njegovu funkciju u međuvremenu, tako da se ne zna da li je ovaj bunker za nešto koristila s obzirom da je bio držan u tajnosti. Bilo kako bilo, ovaj bunker je i danas u dobrom stanju, što govori o kvalitetu gradnje. Sam bunker je građen da može da izdrži nuklearni napad jer su Sovjeti 1948. godine već imali atomsku bombu. O kvalitetu svedoči i činjenica da i posle toliko godina nakon izgradnje ovog zdanja, ventilacija savršeno radi, temperatura je stabilna, a tu su i originalni kanisteri za vodu koji bi vojnicima mogli da obezbede dovoljnu količinu za nekoliko nedelja. Kažu da su naši ljudi gradili bunkere i u Iraku za Sadama Huseina jer važe u svetu za odlične stručnjake na tom polju.

 

Prilikom skorašnjeg sređivanja Pobednika, otkrivena je još jedna prostorija ispod njega, ali kažu da nije istorijski značajna niti povezana sa bunkerom, pa je ostala ispod. Ko zna koliko ima vojnih i bilo kakvih bunkera i prostorija koje ćemo tek otkrivati.

Ono što je sigurno je da ćete se smrznuti kada siđete dole, zato ponesite nešto da obučete. Stepenice na samom ulazu su jako strme, a kako slazite dole, sve je hladnije.

Rimski Bunar je druga lokacija ispod zemlje koju smo posetili. Ako ga posećujete van neke ovakve ture, radno vreme je svakim danom 11-19h, a karta iznosi 120,00 rsd, za učenike, studente i penzionere 60,00 rsd.

Ovo zdanje staro 3 veka naziva se još i „pupak sveta“ sličan onome u Delfima. Verovalo se da je upravo ovaj bunar mesto odakle je mitski junak i trački svirač i pesnik Orfej silazio u podzemni svet Had.

Nalazi se u Gornjem gradu i izgrađen je u periodu od 1717. do 1731. godine, za vreme austrijske rekonstrukcije tvrđave.  Tadašnji radni naziv mu je bio Veliki bunar. Naziv Rimski bunar prvi put je zabeležen u 19. veku, a kako su se stare zgrade čije je poreklo zaboravljeno često pripisivale upravo Rimljanima, to se desilo i sa ovim zdanjem, iako realno nema veze sa njima. Ali pored toga što nije Rimski, nije ni bunar. To je, u stvari, cisterna koja se napaja površinskim vodama, s obzirom da nema izvor.

Sam prostor je lepo uređen, a kada se popnete na plato, možete da zavirite malo i u bunar. I ovde je dosta hladno, pa ako posećujete bunar zajedno sa bunkerom, nemojte ni skidati odeću, jer su relativno blizu, i ubrzo ćete se opet razhladiti. Ako želite da slikate, pazite, jer bunar je uzeo kao žrtvu i par mobilnih telefona i aparata. Možete ubaciti koji dinar za sreću, a onda prošetati kamenim hodnicima.

Prečnika je 3.40 m i dubine oko 51m. Samo dno bunara je niže od dna reke Save. Tu se nalazi dvostruko spiralno stepenište koje ide do dubine od 35,51 m. Silazak niz stepenište vodi niže do nivoa vode, i iz bezbednosnih razloga u vreme naše posete nije bio moguć. Izgleda da je bunar napravljen tako da se vraćanje obavlja drugim putem, kako ne bi ometali i pravili gužvu za one koji tek treba da siđu po vodu.

Na zidovima se nalaze otvori za vazduh jer što se više spuštate, manje je vazduha, pa su se baklje za osvetljenje lako gasile.

Čak je i Hičkok posetio ovaj bunar, i bio oduševljen. Tada je izjavio da je to mesto kao stvoreno za njegove filmove – „Takav ambijent za mene uvek predstavlja pravu poslasticu“. Međutim, nikada nijedan nije snimio ovde.

Takođe, ovaj bunar je bio i mesto zločina. Jedan mladić je prijavio nestanak ljubavnice, ali njeno telo je ubrzo isplivalo. Međutim u džepu je imala tramvajsku kartu koja je po serijskom broju bila za jedan broj razlike od njegove karte, tako da je bilo jasno da je bio taj dan sa njom i počinio zločin. Da se nije petljao i prijavljivao nestanak, verovatno ga nikad ne bi ni provalili. Snimljen je i film po tome „Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT“. Kasnije je postavljena rešetka kako se to ne bi ponovilo, slučajno ili namerno. Takođe je bio inspiracija za film „Lavirint“.

Rimski bunar je stvorio mnogo legendi. Jedna od njih je i da su tu Nemci ostavili neko blago (svakako ga ima od količine ubačenih novčića). Druga je da su za vreme II svetskog rata slali ronioce da tražće nešto i da se niko nikad nije vratio. Da li bunar krije neke misterije – sigurno da krije. Takođe, sigurno je da su se surove stvari dešavale ovde, razna pogubljenja, mučenja zatvorenika i slično. Na dnu bunara su pronđena i dve ljudska skeleta i više životinjskih. Koje tajne istorije još krije, mislim da ćemo tek čuti.

Treća lokacija koju smo posetili je podzemni lagum Velikog barutnog magacina, ili bivši klub Barutana. Veliki barutni magacina ukopan je u steni Dunavske padine.

I on je nastao u vreme austrijske rekonstrukcije Beogradske tvrđave. Bio je relativno brzo sagrađen,  za samo dve godine, a oko ove građevine je izgrađen izuzetno jak zaštitni bedem.

Ovde su izloženi sarkofazi, nadgrobni spomenici, žrtvenici, fragmenti spomenika, a svi oni su deo fondova Narodnog muzeja u Beogradu i Muzeja grada Beograda.

Izloženi predmeti i objekti najvećim delom otkriveni su u Beogradu (Singidunumu) i okolini, a jedan  i broj na Kosmaju, u Kostolcu (Viminacijumu), Sremskoj Mitrovici (Sirmijumu) i drugim nalazištima u Srbiji. Jedan deo je donet i iz Makedonije i Albanije.

Interesantna stvar je da je jedan žrtvenik bio ukraden i to zbog ljubavi. Jedan mladić je ukrao žrtvenik, kako bi impresionirao devojku, a kako smo kasnije saznali, sa njom se i oženio i ima decu. Žrtvenik je vratio posle mnogo godina, a iskreno ne znam iz kog razloga se predomislio posle toliko vremena. Ono što nikom nije jasno kako je uspeo da odnese toliko težak i kabast žrtvenik i kako je uopšte celu krađu izveo. Meni je još manje jasno kako je nekog impresionirao ukradeni žrtvenik, i zašto bi iko tako nešto uradio. Sve u svemu, nije oštećen i utvrđena je njegova autentičnost, a sada je na pravom mestu.

Barutana je inače ranije bila dobro posećen klub, što se može i videti po količini žvaka na podu ovog zdanja. Ovi muzejski objekti su i tada bili tu, doduše ne u tom broju. Međutim, kako nekoj kamenoj skulpturi iz 1.veka sigurno ne može da prija jačina muzike koja se tu puštala, klupski život je izmešten u dvorište.

Svoj obilazak završavamo u podzemnom lagumu u Karađorđevoj ulici.

Danas je od tog podzemnog zdanja napravljena vinarija. Nekada je tu bio lift kojim se hrana pela na Kosančićev venac.

U vinariji nas je sačekalo osveženje u obliku (naravno) vina, a mi smo mogli da predahnemo i skupimo utiske sa naše podzemne avanture. Priprema se još jedan podzemni objekat kod Taša, pa će to u budućnosti biti peta lokacija za posetu. Ovih laguma, tunela i svih tih podzemnih objekata je bilo mnogo. Neki su iskorišćeni u turističke svrhe, dok su drugi propali jer ih ljudi nisu održavali. Tačnije, po zakonu ako nađete neki podrum ili slično ispod vaše kuće, i on pripada vama. Međutim, da bi to bilo bezbedno za posetu, potrebna su ulaganja, pa je dosta ovakvih potencijalnih bilo uništeno usled neadekvatnog održavanja. Grad im ne može pomoći jer je to privatno vlasništvo, a građani nisu u mogućnosti. Delimično uništenje je bilo i zahvaljujući rekama. U svakom slučaju, nadamo se da će u budućnosti više da se ulaže u ovakve stvari jer stvarno imamo nešto neobično i posebno.

A sada da uživamo u podzmnom ispijanju vina 🙂

 

Leave a Reply